Ovako...
Kad je bilo najgore, kad sam fizički napadnut /i pretučen, ajde da kažem/, za vreme kad sam predvodio Proteste 1997. godine, kad mi je prećeno smrću, kad mi je javljeno da mi je podmetnuta bomba na iznajmljenom prostoru na Tisi na kojoj sam organizovao Pozorišni kamp /1993./, kad mi je podmetnuto da kvarim omladinu becejsku i da ih podsticem na narkomaniju /1995/..., dakle 90-ih godina nisam bio oženjen i nisam imao decu, pa mi to nije ništa ni značilo niti me na bilo kakav način uplašilo. Znao sam da to sve ide u \\\"rok službe\\\". Ustvari da budem iskren: te stvari su me samo razjarivale da budem sve luđi i luđi u suprotstavljanju tim moralnim i ljudskim nakazama.
Sada je situacija malo komplikovanija: oženjen sam, imam divnu cerkicu Simonidu od dve i po godine i sjajnog klinca Bogdana, đaka prvaka.
Kad je ono bilo sa pok. Badžom, kad su mi pretili smrću /i sad imam tu poruku na svom telefonu/ kad su štampali one podrugljive letke, prozivali me u štampi...pa moram priznati da je to prilično uticalo na neku \\\"porodičnu idilu\\\". Ali to su samo \\\"politički neprijatelji\\\". Najveći uticaj na moju porodicu je imalo ovo sa G17 Plus. Nikome nije lako kad ti nož u leđa zabiju najbliži. A ja sam čovek koji se ne savija, pa sam tako faktički ugrozio egzistenciju svoje porodice iz jednog jedinog razloga: neću da ljubim ničije dupe! Hvala mojoj supruzi koja to razume.
Ja sam se uvek držao onog dobrog aforizma: budale neko mora drugi da zbrine, a pametni neka se snađu sami. Ja držim da sam pametan čovek.